Dragi Vlado, pitao si me da napišem nešto o prošloj izložbi, pa ću pokušati sa nekolliko riječi objasniti, možda i samom sebi moje utiske:

Odmah sam primjetio kako nije kao prošle godine izložba haotična, već nekako sa više prostora, možda je bilo manje posjetilaca ali je bilo više svjetlosti i prostora.
Ja volim kuhati «tursku kafu», to je već postao moj običaj zadnjih desetak godina, to je za mene povod za komunikaciju, iako sam se osjećao možda i suvišnim jer svi su znali za tu vrstu kafe. Često mi se činilo kako ljudi i nisu svjesni kako je ta kafa zadnji simbol zajedništva, svi je piju u kući. (A bilo mi je nekad i teško: Na primer, kada sam tražio od prijatelja da mi izvrnu šoljicu i naprave trag kafe za moj umjetniči projekt – rekli su – ali to je turska kafa! Htjeli su reći: kako mogu Srbi se baviti s tim?) A eto u kući im je i «džezva i fildžan»!

Bilo mi je veoma prijatno biti između ljudi koji nisu nosili ništa u svom duhu teškog, sa Balkana, od rata, i to mi je bilo olakšanje jer sam proživio rat u Sarajevu. Činilo mi se ponekad kao da je to skup onih preostalih ljudi iz bivše Jugoslavije, koji pate za njom. Koliko puta sam pokušavao u Bazelu nešto tako napraviti, društvo koji djeluju kao jedan tim, to je išlo dok se jelo i pilo, a onda se uvijek našao jedan koji bi sa jednom riječju pokvario sve! Ali srećom tu nije bilo toga, osjećala se neka mirna ravnodušna atmosfera ljudi koji su došli da se odmore i opuste, vide prijatelje... Pričaju svoj jezik i li naše jezike koje i te kako dobro razumiju.

A onda su došli ljudi iz BiH ambasade i slučajno sam pričao sa vozačem, i shvatio kako je i on bio u ratu u Sarajevu u istoj ulici! I uspomene su došle kao grom! Trebalo mi je malo vremena da se smirim.

Poslije otvaranja su bili veoma zanimljivi dvojica savjetnika iz ambasade, jedan Bosanac, gledao sam ga: tipični Sarajlija, i osmijeh mi je opet bio na licu! Onda sam slušao i Bosanca Srbina, - podsjetio me je na moga oca, te ponovo sam osjetio sjetu, a onda ponovo smijeh, jer ti ljudi su znali praviti veselu atmosferu i imali su nešto iskreno u sebi!

Šteta što ne stanujem blizu Ciriha, mislio sam, daleko mi je od Jure, ovakav tim sam godinama tražio ali bez uspjeha – kao da hvatam ptice u jatu i one svaki put bježe na sve strane.

Što reče Jadranka – Mostarka «koja je tako dobro kuvala kafe, naš narod kaže «koga zmija ujela i guštera se boji».

I šteta morao sam ići, baš kad je i bilo najljepše i vozio sam u tami dva i po sata do Jure, u staroj «tojoti» po švicarskom auto putu: Ništa mi nije jasno, i poslije toliko godina, kao mi svi pričamo isti jezik i znamo sve naše običaje i svako svakog veoma dobro poznaje i osjeća, pa opet svakim danom sve više i više ne napredujemo – podjele, podjele, ne ti Andrićevi mostovi kao spone, već kao barijere. Da li je neki đavo ušao u naše narode, ali dokle, kada će otići? Evo godinama se mućim sa dva jezika u švicarskoj sa padežima sa glagolima, a tamo ruzumijem svaku riječ iz svakog područja. Eto, to je taj uvijek isti osjećaj koji se ponavlja, i prijatan i neprijatan, kao talasi mirisa i smrada, - kada će se očistiti? Ne trebam tražiti ni naše ljude u ovoj zemlji jer ovo nije naša zemlja a opet, ovde živimo ali kao magnet se privlačimo i odvajamo. Ništa mi nije jasno, opet slušam kao da neko drugi kaže. U autu i dosadnom putu i švicarskim bauštelama, «čini mi se kao da je cijela zemlja jedna bauštele» - predviđena za nas sa Balkana. Ti ljudi nas neće kao kreativce, slikare, pisce»...
Već žele da sutra u 6.45 budemo u uniformi i šutimo i radimo,. Ali šta ću opet tamo, u sada novoj državi, od koje nema više ni pasoša, tamo sam isto stranac. Hoće pare! Jer u Švicarskoj ima puno para! Umjetnik u švicarskoj ne treba ni našim ljudima jer oni trebaju pomoć. Ali trebaju li umjetnici ovde pomoć! I tako sam između dvije zemlje kao i između dva kantona Bazel-Jura: Ali kako su oni uspjeli da se ne mrze, a govore potpuno dva druga jezika...? i tako do kuće razmišljam. U kući svi spavaju, uzimam najeftiniji viski (iz coop-a) gledam neki glupi američki film, kako bi zaboravio na veče u kom sam imao više stanja duha i osjećaja... I pobijedio je viski.

Darko Vulić