Predstaviti zemlju kao što je Bosna i Hercegovina u samo 100 fotografija bio je izuzetno težak zadatak, toliko prije što morate ne samo izabrati najboljih 100 nego iz selekcije i izbaciti možda još toliko broj fotografija. Koja, rijeka, koja, planina, koji vodopad ili most, pitao sam se dok sam pokušavao da sklopim kolekciju fotografija koja će pokazati svo blago i ljepotu moje zemlje.
Taj zadatak sam dobio od gospodina Vladimira Zahoreca, još u proljeće 2008. godine. Konkurs za prijem fotografija je bio otvoren za fotografe iz čitavog svijeta a jedini kriterij je da fotografije govore o BiH i njenim ljepotama i vrijednostima.
Južnoslovenski kulturni forum je organizacija koja ove godine već 13. put organizuje susrete ovakve vrste, susrete čiji je cilj prvenstveno kulturna razmjena i uspostavljanje veza između stvaralaca i umjetnika sa područja bivše Jugoslavije i Švajcarske.
Koliko uspijevaju u tome, lično smo se uvjerili moja supruga Imrana i ja. Na poziv SKF-a, u Cirih smo stigli kako bi smo otvorili izložbu „Lijepa BiH“ i predstavili Foto savez Bosne i Hercegovine. Izložba je bila sastavni dio jedne veće izložbe fotografija u kojoj su učestvovali i autori koji djeluju na području Švajcarske, kao i gostujući autori uz Srbije koji su ovoga puta predstavili svoj pogled na Cirih – fotografije nastale tokom njihove prošlogodišnje posjete Cirihu i SKF-u. Posjetioci su bili u prilici da „prošetaju“ Bosnom i Hercegovinom a kasnije i čuju prelijepe sevdalinke u interpretaciji naših novih prijatelja Emine i Zlatka. Pun pogodak organizatora.
Razmišljao sam o tome kakav bi Cirih mogao biti. Osim što sam sa Švajcarskom i švicarcima povezivao termine kao urednost, tačnost, preciznost, satovi, sir i čokolada, nisam očekivao da ću 5 dana naprosto uživati u gostoprimstvu ne samo domaćina i organizatora, nego i svih ljudi koje smo tokom tih nekoliko dana sreli i upoznali.
A upoznali smo super ekipu iz Srbije, fotografe Dušana Živkića, Zorana Đorđevića i Milivoja Obrenovića Liju. Za takve ljude kažeš da su ti obogatili život svojim prisustvom, smijehom i šalama. Neko koga sretneš prvi put a kao da ste se juče rastali u veselju. Dušan koji je pun viceva, šala ali brz na okidaču i uvijek upaljenog aparata. Zoran je pomalo drugačiji tip, ali oduševljava svojom jednostavnošću i mirnoćom. Lija, taj nevjerovatni čovjek koji ima sposobnost da te nasmije samo jednim pogledom i nikad nisi siguran da li ćeš završiti „skuhan“ u njegovoj radionici komičnih portreta.
Ova naša mala grupa bi vjerovatno bila obezglavnjena da se o njoj nije brinuo i organizator i mozak ove operacije – Vladimir Zahorec. Od toga da je pazio na svaki naš korak i udovoljavao našim hirovima i kapricima pa do toga da je mene zauvijek kupio onim fenomenalnim paprikašem kog sam pojeo sigurno 4 tanjira. Svaka čast i siru i čokoladi ali gospodo švajcarci skidajte kapu majstoru.
I tako kada bi nas Vlado najeo i napio, onda bi nam kupio tramvajske karte i objasnio gdje se šta u Cirihu nalazi. Nas petero, sa aparatima na gotovs, jedva je dočekalo da se malo provrzma i napravi pokoju fotografiju. Tako smo odmah otišli na jednu od dvije buvlje pijace na kojoj zaista možete pronaći svakakvih trica i kučina, ali i upoznati super ljude. Tako smo i najviše stajali pred stolovima gdje se nudila polovna foto oprema. Neke od tih stvari sasvim ispravno funkcionišu a neke su se davno pokvarile. Kupovina nečega takvog a bez da to isprobate na licu mjesta je, što bi naš narod rekao, mačak u vreći.
Ono što me učinilo vrlo opuštenim jeste sama atmosfera u gradu. Nekako imam utisak da niko nigdje ne žuri i da su ljudi opušteniji nego u drugim gradovima koje sam posjetio. Sam Cirih nije prevelik grad ali je izuzetno uređen i čini se kao vrlo lijepo mjesto za živjeti. Naši domaćini Peter i Ivana žive u stanu koji se nalazi u sred parka a kada vas cvrkut ptica ujutro prati u grad zaista je to lijep osjećaj. Premda smo po čitav dan pješačili i (barem ja) nosili ruksak krcat foto opreme, mogu reći da sam se odmorio bolje nego da sam ležao na plaži negdje na Jadranu. Valjda meni mnogo više znači taj neki psihički odmor nego ležanje na plaži. Čovjek bi mogao danima i mjesecima da se vrzma po Cirihu sa foto aparatom i da pravi fotografije. Možda je čitavom ovom osjećaju i pridonijela slika djevojke koja je u tramvaj unijela svog psa kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Pa i jeste – u prelijepoj Švajcarskoj.

Amer Kapetanović